Novi rekorder Hrvatske

Predstavljamo vam Stjepana Čošića, maratonca  iz Hrvatske.

Klub 100 maratona Srbije može biti ponosan, da u svojim redovima ima takvog čoveka, ne samo zato, što je ove godine postao rekorder Hrvatske po broju maratona i ultri u  jednoj godini, već i po humanosti i opredelenjima koje ne znaju za granice i podele.

Odakle si, ukratko biografija iz mladalačkih dana, kakve škole si pohađao i gde?

Na početku bih se želio zahvaliti Vama Drago zbog ovog intervjua i prostora na stranicama Vašeg i moga kluba koji ste mi posvetili, kako bih se mogao predstaviti ostalim članovima kluba, a i svima onima koji prate ovaj sajt.

nogoLjudi znaju reći “Odande si odakle ti je žena”. Šalim se, ali u mome slučaju moglo bi se zaista tako i reći. Moja žena Gabrijela s kojom sam 22. godine u braku je rođena Vukovarka, a kako od 2014.g. živimo u Vukovaru i ja sam Vukovarac. Odrastao sam i osnovnu školu završio u Bačkoj Palanci i Ivankovu pored Vinkovaca. Tu sam proveo najljepšio period svoga života, bezbrižno djetinjstvo, sa dugim toplim ljetima. Srednju školu, a kasnije i fakultet završio sam u Policijskoj akademiji u Zagrebu. Prvo sam bio pitomac srednje policijske škole, da bih kasnije, vanredno se školujući uz posao, završio Kriminalistiku, prvo višu školu u trajanju od 3 g., a nakon toga još 2 godine Visoke policijske škole, stekavši zvanje “Diplomiranog kriminaliste”. Radim kao policajac 26 godina, sada u Odjelu za strance u Policijskoj postaji Vukovar. Prvu godinu svoje službe živio sam i radio u Malom Lošinju, nakon toga u Rijeci, gdje sam zapravo i proveo najduži period svoga života, 17 godina. U Rijeci sam upoznao svoju Gabrijelu, oženili se, dobili dvoje djece, sina Vitu (13 g.) i kćer Tenu (10 g.), kupili stan, ali moja ljubav prema ravnici Slavoniji, Srijemu nije mi dala mira sve dok nisam uspio Gabrijelu nagovoriti da se preselimo negdje u Slavoniju. Izbor je pao na Vukovar gdje smo kupili kuću i gdje živimo od 2014.g. Sada mi je srce na mjestu. 

Dali si pre trčanja imao neka angažovanja u drugim sportovima?

Od malih nogu sam zavolio nogomet. U 3. razredu osnovne škole počeo sam trenirati u pionirima NK Bedema iz Ivankova, da bih dogurao sve do kapetana juniorske momčadi (NK Bedem je danas član 3. HNL Istok). U Ivankovu sam sa svojim društvom iz ulice imao ekipu “Karioke” i 3 godine za redom smo osvojili ljetni turnir u malom nogometu za mlađe kategorije.

kut sibNakon preseljenja u Zagreb i u Policijskoj akademiji sam nastavio igrati i veliki i mali nogomet. Iako nas je tamo bilo oko 700 pitomaca uspio sam se izboriti za mjesto u ekipi  malonogometne momčadi s kojom sam nastupao na prvenstvima srednjih škola grada Zagreba, na policijskim turnirima, a čak smo nastupili i na legendarnom malonogometnom turniru “Kutija šibica”. U akademiji smo imali klub velikog nogometa “Zagreb 92”. U svom debiju za taj klub postigao 3 gola. Po završetku srednje škole i odlasku iz Zagreba završila je i moja nogometna karijera. Probao sam, dok sam živio u Rijeci ponovno se aktivirati u lokalnom ligašu iz kvarta NK Rikard Benčić, ali jednostavno s tridesetak godina nisam više imao motiva za taj sport, iako sam i tada bio u odličnoj kondiciji. Cijelo vrijeme igrajući nogomet, za razliku od većine, ja sam i trčao, prvo radi nogometa, a kasnije sam zavolio trčanje i nastavio trčati.  To su dva sporta u kojima sam od malena. Tada sam mislio da će nogomet biti sport u kojem ću nešto postići, ali sudbina je htjela da to bude trčanje.

Kako se to desilo da počneš da trčiš, šta te je podstaklo na to?

Bio sam 4. razred osnovne škole, ne sjećam se više čime izazvan istrčao sam točno 100 krugova po dvorištvu naše kuće u Ivankovu. Ne mogu danas ocijeniti koliko se tu skupilo kilometara i koliko je vremenski moglo trajati, ali 100 krugova je 100 krugova. Pohvalio sam se tati, a on je na to rekao da to nije ništa, neka otrčim do naše njive i nazad. Nisam mogao dočekati sutrašnji dan da i to učinim. Njiva je bila udaljena oko 4 km, što sam kasnije saznao, ali uspio sam otrčati bez hodanja i tamo i nazad. To su bili moji počeci trčanja i od tada trčim redovito cijeli život. Nastupao sam na školskim krosevima i predstavljao školu na regionalnim natjecanjima u Vinkovcima, ali u tome nisam previše uživao jer su to bile kraće utrke pred koje sam imao ogromnu tremu. Za razliku od tih kroseva, u svojim treninzima po leniji ili selu sam uživao.

medKada sam se preselio u Rijeku 1997.g. pristupio sam AK Kvarner. Pripao sam dugoprugaškoj grupi i trenirali smo na atletskom stadionu na Kantridi, ali jednostavno to nije bilo ono što sam ja volio u trčanju. Napustio sam klub nakon nešto više od godinu dana. U tom periodu sam izborio nastup na PH u stiplu (atletska disciplina s preprekama i jednom vodenom preprekom, duga 3 km). Tu nedjelju kada smo putovali na Prvenstvo Hrvatske u Zagreb, u blizini Crikvenice u mjestu Bribir održavala se cestovna utrka na 10 km. gdje je išla moja ekipa iz kluba koji nisu išli na prvenstvo Hrvatske. To nedjeljno jutro nisam se pojavio na autobusu za Zagreb, već sam popodne otišao u Bribir  i osvojio 2. mjesto iza tada poznatog i dobrog cestovnog trkača Stipana Vukasa iz Biograda na moru. Poslije sam sa društvom iz kluba otišao na pivo i to je bilo ono što mi se svidjelo, a sviđa mi se i danas. Tako je završila i moja epizoda sa stadionskom atletikom.

Kada si se odlučio za maratone i ultre ?     

U knjižnici osnovne škole pronašao sam knjigu “Od jogginga do maratona” koju je napisao američki cestovni dugoprugaš Jeff Galloway. Pročitao sam je i u meni se stvorila želja da jednoga dana i ja istrčim maraton. Tada nisam poznavao nikoga tko se bavio trčanjem, niti sam znao gdje se maratoni održavaju, međutim ta želja je ostala u meni. Do ostvarenja toga dječačkog sna trebalo je proći puno godina.

U 4. mjesecu 2008.g. slučajno sam čitajući lokalne dnevne novine u Rijeci naišao na najavu Riječkog polumaratona koji se održavao slijedećeg vikenda 27.4.2008.g.. Uz Gabrijelinu podršku i vjeru u mene, prijavio sam se na polumaraton iako sam tada trčkarao 3-4 puta tjedno po 30 min. Nije bilo vremena za pripremiti se, u nogama sam imao šta sam imao.

1 polumNa polumaraton sam došao u Umbro tenisicama za dvoranski nogomet, tankim i tvrdim. Kada sam vidio druge trkače došlo mi je da se vratim kući. Nikoga nisam poznavao, niti sam izgledao kao trkač. Imao sam osjećaj da ne pripadam tu. Moj cilj je bio završiti utrku u limitu bez hodanja, limit je bio 2:30 h, a drugi, ako je moguće, da to bude ispod dva sata. Istrčao sam je za 1:45:46 h. To je bila moja prva cestovna utrka od koje dalje brojim svoje utrke. Bio je to moj ulazak u svijet cestovnog trčanja. 

Već te iste godine 16.11.2008.g. u Zagrebu na Stareku istrčao sam polumaraton za 1:25:02 h. Svoj prvi maraton ili ultru istrčao sam također te prve godine moga trčanja, točnije 21.12.2008.g. Spletom okolnosti bio je to trail ultramaraton Savudrija-Novigrad 53,8 km koji sam istrčao za 5:10:18 h. Kada sam ušao u Novigrad par km prije cilja i bio svjestan da ću ga završiti, rasplakao sam se kao malo dijete. Tako sam postao i maratonac. Iduće godine došao je na red i maraton od 42,2. Bio je to Plitvički (3:40:50). 

Kako si uspevao da uklopiš svoje svakodnevne obaveze sa trčanjem, kako je to porodica prihvatila ?

obiteljOd moga samog početka, a tako je i danas, od Gabrijele sam imao potporu, a i razumijevanje za trčanje. Podržava me jer je svjesna koliko mi trčanje znači, koliko ga volim, koliko uživam u njemu. Danas zna da je to dio mog života, po pitanju prioriteta na samom vrhu, da su moje slobodno vrijeme, godišnji odmori, vikendi podređeni tome. Osim toga još mora i slušati moje priče o trčanju, planove, izvještaje, anegdote. Nije joj lako i hvala joj na tome što je uvijek uz mene. Također i djeca od kada znaju za mene znaju me kao trkača, tako da je njima normalno da me za vikend nema kod kuće, da sam na nekoj utrci. Kada nešto voliš koliko ja volim trčanje, onda nađeš vrijeme za to i uspiješ sve to uklopiti. Naravno da je sve puno lakše kada od obitelji imaš podršku.

Zašto je trčanje tako važno u tvom životu.

Trčanje sam zavolio kao dijete i ono je postalo smisao moga života. Na podlaktici imam tetovažu “Moj put, moj san, moj život”. Trčanje me ispunjava, okupira, čini sretnim, možda i boljim čovjekom. Kroz trčanje sam upoznao jako puno ljudi, puno proputovao, doživio jako puno lijepih trenutaka. Sa trčanja i utrka dolazim kući zadovoljan, sretan i to me drži sve do odlaska na slijedeću utrku i slijedeće trčanje. Na taj način lakše se nosim sa svakodnevnicom. Svatko tko se bavi onim što ga ispunjava i veseli je sretan, bilo da je to trčanje ili nešto drugo. 

Opiši nam barem 2 najvažnije trke u svojoj karijeri.

u trkuDo sada sam istrčao 248 cestovnih i trail utrka i ne mogu reći za neku da bi bila najvažnija. Zbog rezultata bih izdvojio Zagrebački maraton 10.10.2010.g. na kojem sam istrčao svoj osobni rekord u maratonu koji iznosi 2:55:55 h. Mjesec ranije 19.9.2010.g. u Varaždinu sam istračao i svoj osobni rekord u polumaratonu 1:18:56. Te dvije utrke pamtim po osobnim rekordima, ali kako ne volim trčati brzo i u “crvenom”, za mene su posebne Ultre na 100 km i 12 h. Jedna od definitivno posebnih utrka je “Ultra trail Žumberak” duga 104 km s 5230 m ukupnog uspona. To je i daleko najteža utrka koju sam trčao. Starta u 23 h, trči se cijelu noć kroz šumu, staza ide preko 5 najviših vrhova u tom dijelu Hrvatske, ima samo 6 okrijepnih stanica i za nju završiti mi je trebalo 17:20:56 h (8. mjesto)

Kako si u toku trke savladavao krizne momente 

Na početku na maratonima i ultrama je znalo biti kriza. S godinama i brojem dugih utrka u nogama planinskakriza imam sve manje i rjeđe. Na maratonima ih odavno više nema. Po nekada sam sebe iznenadim da završim neku 100-tku rutinski, bez krize. Dugim ultrama pristupam s velikim respektom prema kilometrima i svemu onome što me tamo čeka. U naprijed sam spreman na krize, očekujem ih i ne iznenade me ako se pojave. Kada se pojave imam u glavi neke izreke koje si govorim tipa “Samo se nastavi kretati, idi dalje, proći će”, “Boli, ali zbog toga si došao” i sl. Također znam ponekad pogledati kratke filmove nekih ultraša npr. Serge Girarda, Ulricha Marshala, Karla Meltzera, Aalta Pekke, emotivne trenutke sa Spartatlona kojih se sjetim kada mi je teško. Sjetim se njih i toga što su ti ljudi prošli, da je i njima bilo teško na puno težim utrkama. U pripremi takvih utrka motivirajuća literatura mi je i knjiga Scotta Jureka “Jedi i trči” i Dušana Mravljea “Tek-moja norost” gdje su opisane njihove ultraške avanture i psihičke krize koje su oni imali te kako su ih prevladali. 

Dali imaš neke utrke koje nisi završio-opiši neku.  

Drago mi je što će odgovor na ovo pitanje biti kratak. Do sada nisam odustao niti na jednoj od svojih 248 utrka, odnosno svaku koju sam započeo i završio sam, bez obzira koliko ona bila teška i duga. 

Sigurno imaš zanimljivih anegdota sa trka, ispričaj neke. 

Svaka utrka nosi neku anegdotu ili zanimljivost, veću ili manju, bilo na samoj utrci, prije ili poslije utrke ili možda tijekom puta. Spomenuo bih najdramatičniju situaciju koja se dogodila tijekom moje 200. utrke, 19.9.2020.g. na ultra trailu “Mazator” dugom 46 km, na Dilj planini u okolici Slavonskog Broda. Negdje na sredini utrke roj stršljena izbo je tada vodeću trčkačicu u ženskom poretku 25-ogodišnju Ines Jozić iz Slavonskog Broda.  Ines je zadobila nekih 30-40 uboda, a alergična je na ubode strs1stršljena. Ja sam u tom trenutku bio 100-tinjak metara iza nje, a iza nas u blizini nije bilo nikoga jer nas je nastupilo oko 25 trkača i bili smo razvučeni. Ines je odmah počela oticati, otekao joj je jezik, prsti na rukama su joj utrnuli i govorila je da će umrijeti. Sa sobom je imala dvije injekcije deksametazona, znajući da je alergična. Kako nije bila u stanju sama sebi ih dati, tražila je od mene, da ja to učinim. Do tada nikada nisam dao injekciju, a posebno ne u venu i još u tako stresnoj situaciji, ali kako smo bili sami, učinio sam to. Dao sam joj obje injekcije koje su joj spasile život. Izvukao sam je iz roja, izvijestio organizatora o svemu, jer je mobitel bio dio obavezne opreme. U međuvremenu su pristigla još dva trkača koja su mi pomogla oko Ines. Organizator je poslao motoristu po nju, jer je to bio najbrzi način da ju se doveze do vozila hitne pomoći koja je već čekala na rubu šume. Odvezli su je u Slavonskobrodsku bolnicu gdje je zadržana. Još niz trkača zadobio je ubode, ipak u manjem broju od Ines. Na kraju nas je samo 16 završilo utrku. Ja sam se nakon pružene pomoći vratio u utrku i uspio je završiti kao 3. u ukupnom poretku.

Zbog tog odvažnog i ljudskog čina nagrađen si prestižnim priznanjem “Ponos Hrvatske”. Reci nam nešto o tome.

Radi se o nagradi koja se u organizaciji časopisa i portala “24 sata” od 2006.g. dodjeljuje za poštenje, hrabrost, humanost i dobrotu. Za događaj s utrke prvo su čuli moji rukovoditelji iz policije te je o tome ponosizašao članak na web stranici Policijske uprave Vukovarsko-srijemske, a nakon toga članak su preuzeli gotovo svi portali u Hrvatskoj. Zbog toga djela nominiran sam za nagradu “Ponos Hrvatske” koju sam primio 23.2.2021.g. u Zagrebu, na glavnoj dodjeli nagrade koja se u živo prenosila na 2. programu HRT-a u 20 sati. Nakon toga bio sam i na prijemu kod Vukovarskog gradonačelnika što su popratili i lokalni mediji. Kroz taj događaj stekao sam poznanstva i ostvario kontakt sa lokalnim medijima u gradu Vukovaru s kojima od tada imam odličan odnos te isti redovito izvještavaju o nastupima moga  kluba, kao i događajima s Vukovarskog “HAMBURG” maratona čiji sam idejni začetnik i organizator zajedno sa svojom obitelji. Tu se radi o dvije radio postaje u Vukovaru, Vukovarskim novinama te internetskom portalu Press032.)

Spomenuo si Vukovarski “HAMBURG” maraton. Reci nam nešto više o tome, kako je nastao?  

1 hambU periodu lockdowna početkom 2021.g. nije bilo maratona, tek poneki trail. Tada sam došao na ideju da umjesto da čekam, da netko organizira neki maraton na kojem bih trčao, da sam to učinim, i od te ideje je zapravo sve krenulo. Ideja u konceptu koji sam ja zamislio, a to je da idemo najmanje jednom mjesečno, bez proglašenja pobjednika i nagrada, osim fnišerske medalje, ciljne liste i okrijepe, nije naišla na razumijevanje u mome klubu AK Maraton Vukovar. Odlučio sam u projekt krenuti sam, uz podršku obitelji. Razradio sam detalje, sin je napravio logo, prijatelj trkač mi je omogućio da koristim stranicu  “Racesmanager” za oglašavanje, prijavu i obradu rezultata utrke. Supruga i djeca volontiraju i bez njihove pomoći maratona ne bi niti bilo. Financiramo se isključivo od startnine, koja iznosi minimalnih 50 kuna. Maraton krasi pozitivna, obiteljska atmosfera. Tko završi utrku ostane uz stazu na okrijepnoj stanici u startno/ciljnoj zoni družiti se i biti podrška trkačima koji još trče, što mi se posebno sviđa. Ljudi se ponovno vraćaju, što je znak da dobro radimo i da su zadovoljni, a zadovoljan sam i ja, kao organizator. Dolaze trkači koji na HAMBURGU istrče svoj prvi maraton, njih 6 do sada je to učinilo, ali i renomirani maratonci i maratonske legende s područja Ex Yu s puno maratona u nogama. Na jednom maratonu zbroj maratona svih sudionika iznosio je 1120, a bilo nas je samo 10. Čast mi je da takvi maratonci redovito dolaze. Na zadnjem Hamburgu, naš redoviti gost Miša Segedi istrčao je svoj 100. maraton. 

U kojoj godini si imao najveću kilometražu, koliko treniraš  te da li imaš neki posebni režim ishrane, koristiš li dodatnu farmakološku mineralizaciju i vitaminizaciju?

2021.g. je moja rekordna godina i po istrčanim kilometrima i po broju istrčanih utrka, posebno njen drugi dio od 1.7. do kraja godine. Ukupno sam istrčao 39 utrka ove godine od čega je 30 maratona/ultramaratona. Do 30.6. imao sam samo 5 istrčanih maratona/ultri, a od 1.7.  njih 25. Rekordan je bio 10. mjesec kada sam istrčao 4 ultre i 3 maratona.

S obzirom da ne “jurim” neke rezultate, osobne rekorde istrčao sam još 2010.g. moji treninzi, koje ja niti ne zovem treninzima, već trčanjem, sastoje se od toga da jednostavno  izađem i trčim kako mi je ugodno. Obično to bude oko 6 min/km, nekada nešto sporije, nekada brže, kako se osjećam i tako to radim već godinama. Najbolji treninzi zapravo su mi utrke. Tu dobijem i dužinu i tempo. Većinu utrka, također trčim u konfor zoni, ali po nekad natjecateljski duh u meni prevlada i tada “potegnem”. S obzirom na taj moj režim trčanja, ni moja mjesečna kilometraža nije velika, vrti se oko 250-300 km cvarcimjesečno. To najviše ovisi o broju maratona ili ultri taj mjesec, jer oni podignu kilometražu, kao npr. taj rekordni 10. mjesec kada sam skupio 465 km. S obzirom na ovaj način trčanja, nemam niti poseban režim istrane. Kod mene je sve uobičajeno i pred same utrke, dan kao svaki drugi. Volim poslije utrke popiti pivo, dva, a također  imam običaj svako veče popiti čašicu rakije, ili pivo, redovito, ali uvijek umjereno. Sutra normalno trčim utrku, jer na njih dolazim bez rezultatskog opterećenja. Taj način funkcioniranja mi se sviđa, jer želim da mi trčanje, i sve oko trčanja, bude razonoda, uživanje, a ne da se zbog njega odričem hrane, pića, druženja, da bih sutra na utrci bio brži i nekoga pobijedio.

Kao dodatak ishrani pijem željezo (Kendural C) , magnezij malat te povremeno C vitamin, cink i proteine. Sebe dobro poznajem pa znam da pred maratone i ultre, a također i za vrijeme tih utrka moram dobro i redovito jesti. Uzimam visokokaloričnu hranu koja me dugo drži sitim, kao npr slanina, čvarci, kiflice, tijesto s krupmirom. Na salati sigurno ne bih mogao dugo trčati. 

Ostvario si zavidan podvig istrčavajući 30 maratona i ultri čime si oborio dosadašnji hrvatski rekord Juraja Evačića. Kako je sve to proteklo?

smart

Ove godine sam istrčao 30 maratona/ultri, čime sam oborio rekord moga prijatelja Jure Evačića koji je držao rekord sa 18, koje je istrčao 2018.g. Upravo od Jure, s kojim putujem zajedno na maratone i koji redovito dolazi kod mene u Vukovar na HAMBURG maratone, u 8. mjesecu ove godine sam čuo za njegov rekord. Već tada sam znao da ću, ako ne bude nečeg nepredvidivog, nadmašiti njegov rekord, samo nisam znao za koliko. Nastavio sam svojim tempom, kao i do tada i to je rezultiralo sa 30 maratona. Moji apetiti i želje su puno veći. Trčao bih i puno više, jedan maraton tjedno ili čak srijeda-subota, ali nemam to gdje ostvariti, jer u ovom regionu jednostavno nema toliko maratona, a niti mi financije dozvoljavaju da svaki vikend putujem do neke daleke destinacije. To je jedan od razloga zašto je nastao Hamburg maraton, koji je zapravo najbliže konceptu koji mene zanima u trčanju. Rezultat je u drugom planu, idemo se okupiti, otrčati maraton, podružiti poslije, a da pri tome ne moramo putovati daleko, trošiti puno. Ako ima još onih koji bi željeli trčati 50-ak i više maratona godišnje neka mi se jave, nešto ćemo zajedno smisliti.

Kakva su tvoja interesovanja ili hobiji u svakodnevnom životu? 

Aktivna sam osoba i nikada mi u životu nije dosadno, već suprotno, malo je vremena za sve ono što volim i želim raditi. Volim čitati, uvijek imam knjigu koju čitam, volim muziku koja mi uvijek u kući u hodnjapozadini svira. Gabi, Tena i ja volimo odlaziti na hodnje po prirodi u našoj okolici. Volim se provozati sa Gabi biciklom, koji inače vozim kroz cijelu godinu, osim po snijegu i kiši. Njega koristim i za odlazak na posao, ali sve ostalo po gradu. Ako za vikend nisam na nekoj utrci  volim otići pogledati nogometnu utakmicu. U gradu imamo 2 kluba koji se natječu u 3. HNL,  a i u blizini kuće imamo klub koji se natječe u županijskoj ligi pa i njih volim pogledati. Također Gabi i ja volimo kartati Belu, pa znamo otići do prijatelja zakartati, a i u obitelji nas ima četvoro kartaša Bele, tako da i to u večernjim satima zaigramo. Nemam viška vremena bez obzira što već godinama ne gledam TV. 

policRadiš u policiji. Kakav tretman imaš od nadležnih i dali si učestvovao na nekim takmičenjima za policajce?

Svi kod mene u Policijskoj postaji Vukovar znaju da sam strastveni trkač, pa tako i moji nadležni rukovoditelji, ali, ništa više od toga. Znaju me pitati gdje sam trčao ovaj vikend jer čuju na radiju ili vide moje objave na fejsu da sam opet negdje trčao, pa pitaju kako je bilo ili postave ono najčešće pitanje koje nam netrkači upućuju, a mi trkači ga najmanje volimo, a to je “Koji si bio?”. Iako dugo radim u policiji i cijelo to vrijeme sam trkač, vrlo malo je bilo nekih policijskih utrka, a i ako budu to su uglavnom kraće utrke na koje se ne odazivam i ne trčim ih, tako da nisam imao nekih nastupa na policijskim utrkama.

Kao neizlečivi jugonostalgičar, ja ti moram postaviti još jedno pitanje na kraju našeg intervjua, bez ikakve političke pozadine. Šta te je navelo da se prijaviš za člana Kluba 100 maratona Srbije ? 

jaKako Vam je i poznato mi u Hrvatskoj nemamo Klub 100 maratona. Znam da su dva maratonca iz Hrvatske članovi talijanskog kluba 100 maratona “Club Super Marathon Italija”, ali ja sam i prije nego sam došao do svog 50.-og maratona  imao plan i želju da jednog dana postanem vaš član s obzirom da pratim stranicu vašeg kluba od kada smo se 27.11.2011.g. upoznali na 1. Adria Advent maratonu u Crikvenici, o čemu ste pisali u jednom članku (prim.red. link do članka) . 

Kada sam se 2014.g. doselio iz Rijeke u Vukovar polako sam krenuo na utrke po Srbiji. Apatin, Šabac, Ruma, Zrenjanin, Novi Sad, Beograd, Niš. Pomalo sam upoznavao i trkače iz Srbije, sticao poznanstva, kojih je danas lijepa brojka i nisam imao dvojbi oko svog članstva, samo sam se pitao dali ćete me primiti. Drago mi je da jeste i čast mi je da sam dio ovakvog kluba, još malo i punopravni.

Decembar 2021, Drago Boroja

.

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s